Poučavati djecu da se nadaju najboljemu

Molim vas, ne zovite ih „rizična djeca”, kaže Rick MILLER, osnivač organizacije Kids At Hope i profesor na državnom sveučilištu Arizona. Miller već godinama provodi istraživanja vezana za obrazovanje, a zaključio je učenici loš uspjeh ne postižu zbog kriminala u susjedstvu, odsutnosti jednog roditelja ili bilo kojega drugog „faktora rizika”. „Razlog je nedostatak nade”, kaže. I dobro je da edukatori to razumiju, smatra, jer učitelji i obrazovni stručnjaci ionako ne mogu kontrolirati te „faktore rizika”.

 „Ali možemo kontrolirati nadu. Možemo kontrolirati našu vjeru u njih, hoćemo li im biti potpora ili im pomoći da planiraju budućnost.”

Tijekom proteklih nekoliko desetljeća Miller je razvio okvir koji promiče nadu i otpornost učenika. On počiva na tri univerzalne istine: prvo, djeca bolje napreduju kad su okruženi ljudima koji vjeruju u njih, drugo, djeca bolje napreduju kad imaju smislene i održive odnose s odraslima, i treće, djeca bolje napreduju kad mogu izraziti svoje buduće planove.

Baš kao čitanje i matematiku, i nadu učenici trebaju prakticirati, a odrasli poučavati, kaže Miller. Što više nade imaju, to su sretniji i zdraviji, više ustraju u akademskom obrazovanju i veća je vjerojatnost da će maturirati.

✿  PRILIČNO TALENTIRANA DJECA ✿ 

Mason QUIROZ iz škole Gaiser Middle School u Vancouveru u državi Washington jedan je od inspirativnih edukatora. Također je jedan od rijetkih osnovnoškolskih učitelja koji ne muči muku s disciplinskim problemima, i to ne zato što u njegovim klupama sjede anđeli. Mnogi od tih učenika nađu se u nevolji na nastavi iz drugih predmeta, a za neke od njih moglo bi se reći da su „rizična djeca” zbog svog ekonomskog statusa. „Poučavam djecu koja žive u autu, a jedini obrok pojedu u školi”, kaže.

Quiroz vjeruje da je pridobio pažnju i poštovanje učenika zato što je uspio izgraditi odnos sa svakim učenikom i zato što je, poput Millera, zamijenio oznaku „rizičan” s filozofijom „pun nade”. „Ne bih rekao da su ‘rizični’, u mojim su očima to prilično talentirana djeca”, kaže on.

Prošle godine, kad je vođa njegova lokalnog sindikata upitao je li zainteresiran naučiti više o tome kako poučavati nadu, oduševljeno je prihvatio priliku. Inače, certificirani učitelj nacionalnog odbora, Quiroz je i sam prije nekoliko desetljeća došao u školu s poteškoćama, a njegovi učitelji nisu umjeli ili nisu pokušali prodrijeti do njega. „Uvijek sam suosjećao s tom djecom. Ja dolazim iz sličnog okruženja. Uvijek sam imao na umu da moji učenici imaju talente i uvijek sam bio svjestan toga koliko edukator može biti važan u životu učenika”, rekao je.

Ono što je Quiroz čuo na osposobljavanju, a koje je razvijeno u partnerstvu s Kids At Hope, Sveučilištem u Washingtonu i Udrugom državnih ravnatelja Washingtona te je prošle godine održan više od sto puta, u skladu je s njegovim razmišljanjima. „Stalno govorim svojim učenicima da svijet zaslužuje vidjeti i doživjeti darove i talente koje mu mogu ponuditi”, kaže on.

Svakako je potrebno vrijeme. Svaki petak Quiroz na 30 minuta ostavlja testove sa strane. On i njegovi učenici okupe se u krug i urone duboko u razgovor. Katkad razgovaraju o „predmetima nade”, a to su sitnice koje učenici donesu od kuće kako bi ih podsjetili na njihove ciljeve, kaže Quiroz.

Raspravljaju i pišu o svojim željama i namjerama za budućnost, uključujući i to na koji način će pridonijeti društvu kao odrasle osobe. Quiroz također sudjeluje. „Vremena ‘učitelji protiv učenika’ davno su prošla”, kaže. „Vrijeme je da svi pridonesemo tuđem boljitku.”

To oduzima, ali i štedi vrijeme. „Da ne ulažem vrijeme u izgradnju odnosa s učenicima i da im ne pomažem izraziti njihove buduće želje i snove, što je i bit nadanja, pisao bih disciplinske mjere”, kaže Quiroz.

Idealno bi bilo da je svaki učenik putnik kroz vrijeme koji, sjedeći u učionici, može vidjeti put prema svojoj budućoj obitelji, karijeri, hobijima, kaže Miller. Svaki edukator, a to uključuje i vozače autobusa, radnike u kantini, zapravo svaku odraslu osobu u školi, trebao bi biti „lovac na blago” koji pronalazi „skrivene darove” učenika i izvlači ih na površinu. „To je, za mene, savršen svijet!”

„Neki mi administratori kažu da njihovo osoblje nije spremno za tako nešto”, kaže Miller. „Ja kažem: Znam, vi niste spremni. Ali vaša djeca jesu.”

skolskiportal.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *