Kada jedna rečenica mijenja način na koji vidite svoj posao

Kada sam postala edukatorica, sanjala sam o vještinama koje ću naučiti svoje učenike. Imala sam viziju o tome kako bih im mogla pomoći da postanu samostalni čitatelji, promišljeni pisci te znatiželjni mislioci.

Međutim, neke od najvećih lekcija bile su upravo one koje su oni mene naučili. Evo nekih od najupečatljivijih citata mojih učenika koji su promijenili način na koji razmišljam o poučavanju.

 

Učenik je to rekao gledajući me ravno u oči. Počela sam razmišljati o uslugama za koje sam pretpostavila da taj učenik želi u zamjenu za svoj rad. Nije mi ni palo na pamet da mu dam priliku da završi svoj rad bez dodatne podrške, jer sam se bojala da će se osjećati nesposobno ili nepodržano. Shvatila sam da je želio barem pokušati napraviti istu verziju zadatka kao i njegovi kolege, a ja jednostavno nikad nisam ni pomislila na to. Njegov me zahtjev naučio da budem ponizna, ne samo kao učiteljica već i kao osoba koja razumije želju da svi želimo dokazati za što smo sposobni, makar samo sebi.

Učenik se smijao i sjeo pogrbljeno na svoj stolac, ali kada sam pogledala njegov rad vidjela sam da je pokušao napisati nekoliko rečenica. Uobičajena je zabluda da ako se dijete ne trudi, ono jednostavno ne mari, ali ja ne vjerujem u to. Neka djeca ne pokušavaju zbog toga što se boje da će se osramotiti ili zbog toga što su svjesni da nisu svladali neku vještinu. Njegova reakcija nije bila ravnodušnost, već neka vrsta samoispunjujućeg proročanstva. Neke od najvećih bitki s kojima smo suočeni kao edukatori jesu one koje već postoje unutar naše djece.

Jedna od mojih učenica rekla mi je ovo usred rasprave. „Vi s nama normalno pričate. Vi nas slušate. Nisu svi učitelji takvi, stoga se uvijek radujem dolasku na vaš sat.” Drugi su me učitelji još na početku školske godine upozorili na ponašanje ove učenice, ali nisam dopustila da predrasude utječu na moje vjerovanje u tu učenicu. I to je bila dobra odluka. Vjerujem da to vrijedi za mnoge učenike. Kada pokazujemo suosjećanje čak i prema našim „najtežim” učenicima, tada imamo potencijal izgraditi transformativne odnose koji mogu promijeniti ne samo njihovo povjerenje u nas kao njihove učitelje, već i njihovu vjeru u sebe.

Ova je poruka bila popraćena fotografijom upisnog lista za fakultet. Dvije godine prije toga osjećala sam se kao da na svakom satu vodim rat s ovim učenikom. Primila sam vijest od kolege da se planirao ispisati iz škole, stoga sam željela razgovarati o tome s njim. Rekao mi je da je već donio odluku, ali me svejedno saslušao. Pričali smo o onome što bi budućnost mogla donijeti za nekoga tko nema srednjoškolsku diplomu. Rekla sam mu neka razmisli o svojoj odluci preko vikenda. Dva dana kasnije primila sam poruku: „Odlučio sam završiti četvrti razred. Hvala vam na svemu!” Razmišljala sam o tome koliko sam bila neiskusna u vrijeme kada sam predavala tom učeniku, a on ipak nikad nije odustao od mene. Mi trebamo to da naši učenici vjeruju u nas jednako kao što mi vjerujemo u njih.

Nisam shvatio da moji učenici propitkuju zašto sam uopće tamo, neki su mi od njih čak znali reći da sigurno imam bolje opcije od poučavanja u školi. Zbog nevinosti njihovih uvida prisjetio sam se zašto sam uopće postao edukator. Frederic Douglas je rekao: „Lakše je izgraditi snažnu djecu nego popraviti slomljene ljude.” Rad koji danas ulažemo ima potencijal promijeniti putanju budućnosti naših učenika.”

To nisu bile riječi koje sam željela čuti od svog učenika, čiji je iskreni pogled govorio ono što sam već znala. Smatrala sam da će me moji učenici, ako me budu voljeli, uvijek slušati. Postala sam kul učiteljica koja se susrela s užasima upravljanja ponašanjem s nekima od svojih učenika. Međutim, nije se radilo o tome da sam bila previše ljubazna prema njima. Radilo se o mojoj predrasudi da bih mogla uništiti šansu da s učenicima izgradim pozitivne odnose budem li previše disciplinarna prema njima. Nakon ovoga komentara polako sam počela pronalaziti ravnotežu.

Ovo mi je rekao moj učenik dok sam stavila njegov esej pred njega. Nakon što je dva puta pao razred, on je razvio neku vrstu averzije prema ponovnom pogledu na svoj ocijenjeni rad. Ovo je bilo prvi put da sam primijetila da ima hrabrosti pogledati eseje svojih kolega i ponosno im pokazati svoj. Neki učenici preziru ocjenjivanje zbog toga što stalno dobivaju istu ocjenu. Beskonačan je pritisak na školskim vođama, učiteljima i učenicima od kojih se traži da postižu dobre rezultate. Potreba za proslavom čak i za najmanje stvari pomaže izgraditi samopouzdanje i ponos koji osjećamo kad postignemo neki cilj.

skolskiportal.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *