FOTO: Obilježavanje 170. obljetnice hrvatskog jezika u javnoj uporabi u PŠ Domanovići

Povodom 170. obljetnice hrvatskog jezika u javnoj uporabi i 50. obljetnice objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u ponedjeljak (23. listopad 2017.) u PŠ Domanovići održano je prigodno predavanje za vrijeme trećeg školskog sata u VI. a i IX. razredu. Nastavnice hrvatskog jezika Marina Galić i Danijela Milanović zajedno sa Larom Božić i Antonelom Mijić, učenicama VIII. a razreda upoznale su učenike o važnosti i povijesti hrvatskog jezika.

Doselivši se na istočnu obalu Jadranskoga mora Hrvati su se susreli s romanskim stanovništvom, rimskom kulturom i latinskim jezikom, s kojim su se morali upoznati prelazeći na katoličanstvo. O razvoju hrvatskoga jezika možemo govoriti tek nakon nastanka glagoljice i ćirilice. Hrvatski je jezik dugo vremena bio smatran jezikom puka. Početkom 19. st. počinje buđenje svijesti u narodu, te se hrvatski jezik želi sačuvati od germanizacije. Antun Mihanović, autor hrvatske himne, 1815. god., piše brošuru „Reč domovini od hasnovitosti pisanju vudomorodnem jeziku“ u kojem želi da hrvatski jezik dobije status kao i drugi nacionalni jezici. Hrvatski književnici i znanstvenici nastoje odrediti književni jezik koji će biti zajednički svim Hrvatima te između štokavskog i kajkavskog narječja biraju štokavski. Radeći oko zajedničkog jezika, Ilirci su rješavali i problem službenog jezika. Težnji da to umjesto latinskog bude hrvatski suprotstavljala se germanizacija i mađarizacija. Ivan Kukuljević Sakcinski prvi je održao službeni govor u Hrvatskom saboru na hrvatskom jeziku 2. svibnja 1843. u kojem je pozvao na uvođenje hrvatskog jezika u škole i urede te time postupno i u javni život. Prije Kukuljevićeva govora svi govori i zapisi bili su na latinskome jeziku. Dana 23. listopada 1847. na Kukuljevićev prijedlog, Sabor donosi zaključak o uvođenju hrvatskoga kao službenoga jezika u daljnjoj uporabi. Nakon Drugog svjetskog rata opet jačaju pritisci s težnjom da se hrvatski jezik što više posrbljuje. Vrhunac takva nastojanja bio je novosadski govor iz 1954. god. na kojem je zaključeno da je “narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik”, da se u nazivu jezika moraju isticati i srpski i hrvatski dio te treba izgraditi zajednički pravopis koji je objavljen 1960. god. Ni taj pravopis ni svijest o jedinstvu hrvatskoga i srpskog jezika nije zaživjela u svim slojevima naroda. Već su se 1967. god. najvažnije znanstvene i književne ustanove i najugledniji hrvatski jezikoslovci, književnici i drugi javni djelatnici oglasili Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. U toj deklaraciji zahtjeva se poštivanje ustavnog propisa o jednakosti i ravnopravnosti četiriju književnih jezika: slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog. Zahtijeva se dosljedna primjena hrvatskoga službenoga jezika u školama, novinarstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad god se radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju jezik sredine u kojoj djeluju. Prvi tiskani rječnik na hrvatskom jeziku  bio je „Rječnik 5 najuglednijih europskih jezika: latinskog, talijanskog, njemačkog, dalmatinskog i mađarskog“ objavljenog 1595. god. Njegov je autor biskup, povjesničar, izumitelj i leksikograf Faust Vrančić. Vrančićev je rječnik dokaz da hrvatski narod ima razvijenu svijest o važnosti domaćega, narodnoga jezika. Danas se hrvatskim jezikom koristi više od 5,5 milijuna stanovnika, a on je jedan od tri službena jezika u BiH i jedan od 24 službena jezika EU. Seobom stanovništva uzrokovanih turskim osvajanjima u hrvatski je govor ušlo mnogo turskih riječi kao npr. budala, čarapa, jastuk, boja… koje su i danas u našem govoru.

Lara Božić i Antonela Mijić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *