Problem s našom profesijom je to što ljudi iza učitelja ne vide osobu

Profesor književnosti Atjom NOVIČEKOV napisao je pismo svojim kolegama u kojem govori o tome zašto je važno ne izgubiti sebe zbog uloge učitelja.

Poštovani učitelji, ja znam koliko je teško danas biti učiteljem. Koliko mnogo traže ministarstvo, nadređeni, roditelji, djeca. Koliko malo vremena ostaje za privatni život skriven iza hrpe bilježnica i pogrešaka u elektroničkom imeniku. Razumijem koliko energije uzima priprema za nastavu, izvannastavne aktivnosti, odnosi s pojedinim kadrovima, voditeljima klanova svake vrste. Poznajem taj osjećaj potlačenosti i nemoći, a katkad i osamljenosti. Poznajem te misli koje govore da je možda sve uzalud, da ništa ne uspijeva, da vam sve izmiče iz ruku. Osjećaj da vrijeme bježi, a mi ne razumijemo što su djeca razumijela ili nisu. Na kraju krajeva, znam kako se nositi s ulogom učitelja: ti si svima dužan sve, a tebi nitko ništa nije dužan. Kada se iz učitelja želi stvoriti funkcija, instrument koji odgovara na zahtjeve, i kada nitko ne želi govoriti o stvarima koje nije moguće mjeriti novčanom vrijednošću.

Dragi učitelji, želim vam da nađete snage za još jedan korak. No to nije korak prema naprijed ili ustranu, to je korak prema sebi. Naša profesija često zahtijeva samožrtvovanje i služenje učeniku, predmetu, idealu, sustavu. Dopadne nas raditi i ono što ne želimo, tratiti vrijeme na besmislene papire i ratove, ali mi se mirimo s time. Na nama je velika odgovornost: djeca, njihovi talenti, njihova budućnost, njihova svijest o sebi. Upravo zbog toga molim vas da učinite jedan korak prema sebi, pogledate u zrcalo i upitate čovjeku pred sobom sljedeća pitanja.

  • Jesi li postao učitelj kakav si želio postati kao student?
  • Sviđa li ti se kakav si učitelj?
  • Bi li želio da te podučava takav učitelj?
  • Bi li se želio družiti s tim čovjekom koji stoji pred tobom?
  • Jesi li sretan?

Ako ste na sva pitanja odgovorili potvrdno, hrabro nastavite sa svojim poslom. No ako postoji sumnnja i odgovor je „Stvarno bih želio reći da, ali komu ja to lažem?“, potrebno je pogledati dublje unutar sebe i na svaki negativan odgovor postaviti pitanje „A što me u tome sprečava?“.

Problem s našom profesijom je to što ljudi iza učitelja ne vide osobu. Inženjer, prodavač, ili menadžer jednostavno samo rade kao inženjer, prodavač, menadžer. Oni skidaju uniformu i izlaze s posla pretvarajući se u obične ljude. Teško je zamisliti učitelja izvan škole jer učitelj je uvijek učitelj, u trgovini, kod frizera, u tramvaju. Na učitelja se pokazuje prstom, učitelja se sjeća cijeli život.

„Učitelj“ je trajna identifikacija. I taj teret ne prolazi bez traga. Od nas se uvijek očekuje da igramo ulogu učitelja kakva nas doživljavaju, bilo onoga koji čini čuda, kojeg je teško zadovoljiti, bilo onoga od kojeg ništa ne očekuju i nemaju ni želje raspravljati se s njim. Čini mi se da je jedini način da iziđemo iz takvog tereta da ne zaboravimo ni na minutu da je svaki od nas prije svega čovjek, potom učitelj, inženjer, prodavač, menadžer.

Ništa ne pridobiva ljude, a pogotovo djecu, kao iskrenost i otvorenost.

Možete li si to dopustiti? Možete li ispričati nešto o sebi drugim ljudima ili čak onim tridesetero nezadovoljnika kakva ste vi osoba, zašto ste postali učiteljem, što volite i što vas inspirira? Možda iza mrtvih paragrafa, složenih formulacija, hrpe papira vide živoga, sjajnog čovjeka koji zna osjećati, doživjeti, sanjati, tugovati i vjerovati.

skolskiportal.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *